tačno koliko mi treba

i nije me sram

da mu ih izbrojim sve

dinar po dinar.

Više je sramota

pomoćnu radnicu

koja mi ovaj put

oprašta doručak

da se ne bih brukao.

Nema sramote

i dinarčići su pare, lova,

đengi

kako god ih zvali.

Ako neće da uzme,

ja ću ih staviti u džep.

Kažu da je kriza

i kako treba da čekamo

da bi se izvukli.

Kako treba da štedimo,

kako treba da kupujemo domaće.

Ne žive oni ispod proseka.

Ne pitaju se oni

da li će imati za taxi.

Oni samo pričaju

prazne priče

da bi nešto rekli,

da opravdaju svrhu

i bivstvovanje tu.

I tata bi da bude političar,

ali ne može,

nije svima dato.

Kad bih mogao da imam

tako čvrst stomak

da se ne ispovraćam

na svoju debelu laž,

onda bih i ja mogao.