Nekad mi se čini da imam toliko toga da kažem, ali kad bih krenuo, odjednom je glava prazna, tako da onda nemam da kažem ništa. Nije ni čudo što mi najveća inspiracija dolazi na šolji, jer tu čovek dolazi samo jednim poslom, oslobođen svih briga i obaveza, tako da uvek nove ideje naiđu, nekad polako kao malo tvrdo govance koje predstavlja čep onom što iskulja posle njega. Posle pola toga zaboravim, pa mi žao što tu negde ne držim olovku i papir ili bar mobilni, da mogu da izdiktiram trenutne misli. Juče mi, recimo, palo na pamet da pišem svoju biografiju, jer tu bih zaista imao materijala, počev od mnoštva likova koje lično poznajem, do obilja događaja koje bih prilično verno mogao opisati. Tek sa ove distance mogu da kažem da nije sve crno – belo u šta sam slepo verovao (i bio duboko u zabludi) kao jako mlad i zelen. Ta biografija bi bila uglavnom samo meni i interesantna i možda ponekima koje bih opisao (želeli bi da vide da li sam ih ocrnio ili nahvalio). Pošto bih pisao ono što stvarno mislim, velika većina bi se i naljutila, no to bi bilo ono što sam ja, ne cvećka, već jedan pomalo samoživ, sebičan, gadan i loš lik. Sve izbegavaš da nekome kažeš u lice šta misliš radi dobrih odnosa i lepog ponašanja, ali konačno shvatiš da je tako trebalo odavno da radiš. Ono malo preostalih bi bili oni što zaista vrede. Kad na vreme vidiš kako ljudi mogu biti ružni, prljavi i zli iznutra, onda te i malo ljudskosti i dobrote zaista obraduje. Toliko glume i fasada, toliko identiteta da je internet malo dete u poređenju sa minutom pravog života, toliko laži i onih koji u njih slepo veruju, toliko pretvaranja i kameleona, toliko cinizma i prećutkivanja, toliko zanemarivanja i negiranja. Toliko se ljudi prave ludi, žive kao da se nije dogodilo ono što ne žele da vide. I svima je lepo, svi se smeškaju nabacujući svoj najbolji kez, govoreći sebi da je lepše da imaju i život u laži sa lepom fasadom nego da svojim komšijama budu najnoviji aber i osoba za sažaljenje...

Pustio sam vodu i oprao ruke.