Posle iha -ha  redovnih postova, malo sam se umorio. Nije da neću da pišem , nego nemam kad. Drugi, mnogo bitniji zadaci su došli na red, kao što su nošenje, hranjenje, presvlačenje, ljuljanje, vozanje, igranje, cupkanje, pričanje, pevanje, buđenje noću. Svi oni su zanemarljivi naspram čistog uživanja dok gledate malo čudence dok raste pred vašim očima, dok se mazite sa njim dok ponavljate za njim prve zvuke koje ispušta, dok mu dodajete igračke koje namerno baca po sto puta, dok se ljutite što okreće glavu kad mu dajete kašicu, pa umesto usta deo završi na njegovoj kosi. Ima li veće radosti? Pa kad samo kaže nešto što liči na prvu reč, a vi skočite i kažete: "Evo, slušaj, progovorio je!!!". Dani vam brže prolaze, ni ne osetite ih, jer nema praznog hoda, nema pauze, nema vremena ni za čitanje ni pisanje, ali ko šiša čitanje i pisanje kad je ono tu. Biće vremena za sve, samo neće biti vremena za ono što ste propustili u odrastanju vašeg deteta, jer ono je sutra već drugačije, a ono što mislite da ćete videti, ako danas niste, se nikad ne ponavlja. Zato iskoristi dan, Carpe diem, Seize the day. Sutra je već sve drugačije.