







Šareno proleće (Uh, što volim maj)











Juče se otvorila nova prodavnica Inter Ex-a u gradu. Poveli smo klinca da vidi tortu dugačku deset metara. Klinac je stajao do stola sa tortom i radovao se. Onda je stigao jedan drugi dečak , duplo veći od njega i stao ispred njega, ne dozvoljavajući mu da vidi bilo šta. Okružili su ga ljudi sa svih strana, onemogućivši pristup kumi koja je stajala iza njega. Došao je čovek sa papirnim tanjirićima, a onda kao da je đavo ušao u te ljude naokolo, počeli su da se guraju kao da tortu nikad u životu nisu videli, nisu obraćali pažnju ni na jedno dete koje je stajalo ispred, pa ni na mog klinca. Svakim trenutkom sve više se gurahu kao stoka kad je zatvorena u oboru, pa joj se da da jede odjednom. U stomaku poče da mi ključa, jer sam video šta može da bude kad rulja podivlja. Rekoh kumi da izvuče mog sina iz reda, a ona mi samo bespomoćno odgovori da ne može zbog ovih ispred nje. E, tu već pobesnim, odem do nje i bukvalno počnem da razmičem ljude da bih došao do klinca, ne obazirući se ni na koga.
- Šta se guraš?, reče mi gospođa pored.
- Samo dete da uzmem.
- Pa i mi imamo decu, što nisi stao na vreme, dodade veštica misleći da se ja guram zbog torte, a ne da bih izvadio malog. E, tu mi je pukao film.
- Nemoj da ti sad udarim šamarčinu!, viknuh na nju besno, vukući malog iz mase.
- Ma nemoj?!, nastavi ona.
- Jeb’o ti pas mater!, proderah se i izađoh sa malim, koji je protestvovao zbog torte.
Ne volim kad ljudi izvuku ono najgore iz mene, ali mislim da je dosta bilo okretanja drugog obraza, stoka razume samo jedan jezik , jezik sile - oko za oko, zub za zub.









